"Ko će onu decu dole da čuva?!" 12 srpskih vitezova ponizilo 300 terorista: Komanda naredila povlačenje, a Jaguarov urlik "Uraaa" zaledio dušmane!
U istoriji ratovanja malo je primera takve hrabrosti kakvu je pokazao vodnik Ivan Vasojević, u vojsci poznatiji pod kodnim imenom Jaguar. Kada je 9. aprila 1999. godine otpočela paklena agresija na karaulu Košare, pred stotinama do zuba naoružanih terorista u crnim uniformama stajalo je samo njih dvanaestoro. I jedan čovek koji je odbio da ustukne.
Umesto povlačenja koje mu je naređeno, preko radio-veze odjeknulo je silovito: "Uraaa!" Šokirani komandanti u pozadini slušali su uživo prenos bitke u kojoj je 12 srpskih graničara nateralo u beg 300 agresora. Bio je to podvig koji je Ivana svrstao u red najvećih srpskih heroja svih vremena, zbog čega su ga saborci s pravom prozvali novim Milošem Obilićem.
Međutim, sudbina je htela da samo dva dana nakon svog najvećeg trijumfa, Jaguar ode u večnost. I to ne sam. Uz njega je do poslednjeg daha ostao njegov najverniji prijatelj - major Lister, legendarni vučjak koji je vojsku služio duže od mnogih regruta i koji je svog vodnika razumeo bolje nego bilo koji čovek.
Sećanje na Ivana Vasojevića i njegovog vernog psa objavljeno je na Fejsbuk stranici "Bombardovanje Srbije1999. - Da se nikad ne zaboravi", a mi vam ga prenosimo u celosti:
"Ivan Vasojević je rođen u Sjenici. U svom rodnom gradu završio je i osnovnu i srednju školu.
Sa 18 navršenih godina, Ivan 1993. odlazi na redovno služenje vojnog roka u Kumbor kod Herceg Novog, u Crnu Goru.
Nakon toga odlazi u Beograd i završava Vojnu školu za podoficire veze.
Ivan je bio sjajan momak, onako visok, stasit, harizmatičan, bio je omiljen pogotovo među ženskim polom.
Izuzetno je voleo da u slobodno vreme igra basket.
Posle završene škole, Vasojević počinje da radi u 398. puku veze u kasarni Krčagovo, Užice.
Tokom 1998. godine za vreme oružanih dejstava srpskih snaga bezbednosti i šiptarskih terorističkih bandi, biva upućen na kurs za šifrera.
Kako je sporazum Milošević-Holbruk iz oktobra godine, poništio sve ratne uspehe i potpuni slom OVK tog leta, u zimu se napadi terorista ponovo pojačavaju kako u unutrašnjosti tako i na granici.
Zbog toga je već krajem godine priključen Prištinskom korpusu, odnosno 53. graničnom bataljonu, garnizon Đakovica. Dobio je raspored baš na karauli Košare, koja će za otprilike 4 meseca postati poprište najvećeg pakla koji jedan rat može da donese što niko pa ni Vasojević nije mogao da nasluti.
U redovne patrole koje je sprovodio na granici, pridodat mu je čuveni major "Lister".
Bio je to vučjak, omiljen među vojnicima. Ovaj pas je, verovali ili ne, u službi otadžbine bio još od 1992. godine. Čin majora dobio je zbog izuzetno dobro izvršenih zadataka, otkrivanja i zaplene oružja, hvatanja ilegalaca preko granice, u godinama pre ratnih dejstava.
Postoji i priča da je 1995. godine spasio nekoliko vojnika, sebe, ali i jednu mečku i mečiće kada su upavši u rupu tokom noći stražari pomislili da naspram sebe imaju nepoznate ljude.
Istog trenutka su uperili puške i viknuli: "Vojska Jugoslavije, stoj!".
Lister, umesto da se kao životinja popne na zadnje noge ili zalaje, u tom trenutku ostaje potpuno pribran, zategnut kao struna, i praktično skreće pažnju vojsci da opasnosti nema.
Ubrzo i oni shvataju, da naspram njih nisu ljudi nego mečka i mečići, koji su nastavili svojim putem...
Imao je Lister i ratnih uspeha, te je bio zaslužan i za likvidacije nekoliko terorista. Sa Vasojevićem je razvio jedan poseban odnos, bespogovorno ga je slušao, posebno reagovao na njegov glas i komandu, a ovaj je o njemu pričao sa velikom ljubavlju i tako ga tretirao. Jednom rečju, teško je opisati da je postojao takav jedan pas, koji se više ponašao kao razuman čovek nego kao životinja. Nažalost, obojica se zajedno nešto kasnije i otići u večnost.
U februaru, 1999. godine, Ivan odlazi kući na par dana pred svoj rođendan. Sestra ga pred povratak pita da li mora da se vraća, svesna sve teže situacije.
Ivan joj odgovara: "Moram, pa kakav bih ja to čovek bio da se ne vratim, ko će onu decu dole da čuva?".
U 53. graničnom bataljonu bio je najstariji i po činu i po godinama. Ratno ime mu je bilo Jaguar. Vojnici su ga voleli i imali bezrezervno poverenje u njega.
Kada je 9. aprila na Veliki petak, počela kopnena agresija iz Albanije, prva na udaru je bila karaula Košare.
Preko 300 naoružanih terorista u specijalnim crnim uniformama napalo je kamen C 4/6 koji se nalazi oko 400 metara od karaule.
U tom trenutku, na tom mestu, nalazi se samo 12 graničara Vojske Jugoslavije predvođeni Ivanom Vasojevićem Jaguarom.
On stupa u vezu sa pukovnikom Goranom Jevtovićem, operativcem u komandi Prištinskog korpusa, koji mu naređuje povlačenje 100 metara niže kao i zauzimanje rezervnih položaja dok ne stigne pojačanje. Govori mu da ne otvara vatru bez velike potrebe. Vasojević razume naređenje.
Samo desetak minuta kasnije preko radio veze čuje se nešto neverovatno. Jaguar priprema svoju malu grupu vojnika na pravi juriš prema agresoru.
Slušajući to, pukovnik Jevtović je pomislio da je to bila taktička zamisao kako bi zavarao neprijatelja i one koji prisluškuju naše veze.
Međutim tu sledi šok! Ubrzo se preko radio uređaja čuje: "Uraaaaaaaaaaaa" te Jevtović i ostali tek tada postaju svesni da naših svega 12 vojnika u tom trenutku pokreće ofanzivu na brojne teroristične snage.
Bitka je preko radija nekoliko minuta išla uživo a onda je sve utihnulo. Procena naše komande u trenucima tišine je: "Definitivno su svi izginuli".
Odjednom, uspostavlja se veza, čuje se Vasojević i uzbuđeno govori: "Svi smo živi, imam jednog ranjenog, prva neprijateljska linija neutralisana, ostali se povukli nazad preko granice!".
Naši na celom frontu u neverici! Traje paljba iz svih oruđa od oduševljenja. Svega 12 vojnika, na čelu sa Jaguarom odbilo je početni napad oko 300 terorista koji su bili spremni da probiju do karaule! Proplanak koji je zelen, u tom trenutku se crnio od eliminisanih OVK uniformi.
To je međutim tek početak, taj napad označio je samo delić pakla koji će u pravcu karaule Košare uslediti naredna 2 meseca, a ona biti pod konstantnim napadima, sa zemlje pre svega i iz vazduha.
Napadi na isti način se nastavljaju i pojačavaju, najpre 10, a onda i 11. aprila. Samo dva dana od herojske odbrane granice naše zemlje Ivan Vasojević sa majorom Listerom ponovo kreće u akciju odbijanja jednog u nizu proboja. Ovoga puta, borba se vodi na Maja Glavi.
U žestokoj razmeni vatre na visu Opljaz, Musina kuća, jedan vojnik biva teško ranjen.
Prvi mu pritrčava Vasojević i pokušava da ga izvuče sa nekoliko vojnika. U tom trenutku pojavljuje se grupa ljudi u našim uniformama, uniformama Vojske Jugoslavije i počinje da sipa rafale po našim momcima koji su se otkrili izvan zaklona i tada na mestu ginu Ivan Vasojević, Predrag Bogosavljević, Milenko Božić, Darko Bjelobrk, a poslednji put je tada zacvileo i major Lister.
Ostao je pravi pas heroj odan svom vodniku do poslednjeg trenutka. Čak je vojnik Bjelobrk pre toga podigao ruke i viknuo: "Ne pucajte", misleći da naša vojska greškom puca na naše.
Bila je to klasična prevara u koju su vojnici uhvaćeni i nažalost stradali.
Zbog neviđenog podviga koji je sa samo 12 vojnika izveo prvog dana kopnene agresije, Ivana Vasojevića su prozvali novim "Milošem Obilićem". Odlikovan je Medaljom za zasluge u oblastima odbrane i bezbednosti".